You can manage bookmarks using lists, please log in to your user account for this.
Media type:
E-Article
Title:
Johann Mattheson's Writings on Music and the Ethical Shift around 1700 / Napisi Johanna Matthesona o glazbi i etički pomak oko 1700. godine
Contributor:
Kutschke, Beate
imprint:
Department for Music and Musicology of the Croatian Academy of Sciences and Arts, Croatian Musicological Society, Music Academy of the University of Zagreb, 2007
Published in:International Review of the Aesthetics and Sociology of Music
Description:
<p>It is well-known that the tractates of the courtier - first and foremost these ones of Castiglione, Faret, Gradan and Méré -, which were written from the early 16th century onwards, informed the life of the higher social classes, the aristocrats and, later, in the 18th century, the bourgeoisie. It is also well-known that the cultural determinants of the courtier manifested itself in music: in the emphasis on rhetoric and aesthetic ideas such as simplicity and musical ineffability, the so called "je ne sçais quoi". Yet, musicologists neglected so far that the tractates of the courtier had far more "serious" an impetus than defining manners of conversation and other leisure time activities such as art, dance, and music. Advising the individual how to behave and act appropriately in various social situations, they defined a specific ethics of behaviour, an ethics centring around political prudence, simulatio and dissimulatio. It is the decades around 1700 when the feudal ethics of behaviour which ruled all over Europe has slowly been replaced by modern bourgeois-oriented ethics, ethics which can be categorized as ethics of virtue. This moral transformative process and its impact on music and musical thought manifest itself most clearly in Johann Mattheson's writings on music, especially his use of the term 'galant', an originally clearly feudal term. In contrast to the courtly meaning of the term 'galant', Mattheson adopts a re-ethicized notion of the term, a notion as propelled by Thomasius, Barth, and the moral weeklies. In this framework, Mattheson avails himself of the virtuous-ethical idea of inner-outer coherence and applies it to music. /// Dobro je poznato da su rasprave dvorjaninu - prije svega one Baldassarea Castiglionea, Nicolasa Fareta, Baltasara Graciana i Chevaliera de Méréa - napisane od ranog 16. stoljeća nadalje, informirale životu viših društvenih klasa, aristokrata i nakon 18. stoljeća gradanstva. Takoder je dobro poznato da su se kulturne odrednice dvorjanina očitovale u glazbi: u naglašavanju retoričkih i estetičkih ideja kao što su jednostavnost i glazbena neizrecivost, tzv. "je ne sçais quoi". Pa ipak, muzikolozi su do sada zanemarivali činjenicu da su rasprave dvorjaninu imale daleko "ozbiljniji" poriv od odredivanja načina konverzacije i drugih aktivnosti u dokolici kao što su umjetnost, ples i glazba. Savjetujući pojedinca kako da se prikladno ponaša i djeluje u raznim društvenim situacijama, oni su definirali osobitu etiku ponašanja. Ova etika, koju nazivam feudalnom etikom jer je bila zamišljena u kontekstu priručnika za dvorjane, usredotočila se na političku opreznost i čisti pragmatizam - simulatio i dissimulatio - i bila je primarno temeljena na nesuglasju izmedu izvanjske pojavnosti s jedne strane i unutarnjih stavova i vjerovanja s druge strane. Upravo u desetljećima oko 1700. godine feudalnu se etiku, koja je vladala Europom, polagano počelo zamjenjivati modernom gradanskom etikom koju se može kategorizirati kao etiku vrline, a koju karakterizira, pozivajući se na Aristotela, koherentnost izmedu vanjskih djela ili izgleda i unutarnjeg stava ili bíti. Ovaj moralni transformadjski proces i njegov utjecaj na glazbu i glazbenu misao najjasnije se očituje u napisima Johanna Matthesona. S jedne strane, njegovi napisi o glazbi ističu se svojim izrazito moralističkim tonom koji glazbu i glazbeništvo povezuje s istinosnošću, iskrenošću i moralom, otkrivajući ga kao zagovornika etike vrline. S druge strane, Mattheson se u namjeri da opiše i procijeni glazbu koristi pojmovima - prije svega idejom 'galantnog' - koji jasno pripadaju feudalno-etičkom području. Dok je označavajuća shema termina 'galantno' u 17. stoljeću jasno proizlazila iz dvorskih načina ponašanja - bila je prikladna za karakter koji je težio užitku i pomanjkanju osjećaja za odgovornost, te doživljavao uspjeh promicanjem duhovitosti, tj. tipa intelekta koji se nije previše brinuo za etička pitanja - Mattheson je usvojio re-eticizirani pojam termina 'galantno', u kojemu je (pokretana Thomasiusom, Barthom i tzv. moralnim tjednicima) postojala razlika izmedu istinske i lažne galantnosti. U tim okvirima Mattheson je takoder primijenio na glazbu ideju etičke vrline koherentnosti unutarnjeg i vanjskog. Zamijenivši etičku funkciju moralnog usavršavanja slušatelja, kako je to razvijala antika, idejom inherentnoj etičkoj kvaliteti umjetničkog djela, Mattheson je anticipirao estetické ideje kasnoga 18. stoljeća.</p>